Tridesetak godina svaki dan gledam kako se ispred mog prozora vlakovi zaustavljaju i odlaze. Prolaze tereti, ulaze i izlaze ljudi, voze se, sjede, stoje na prozorima, u hodnicima, izgledaju ovako i onako, putuju tko zna kamo – i ja sve te godine taj prizor ne prestajem gledati, ne umara me i ne dodijava mi. Uvijek sam, štogod radio, malo s vlakovima i ljudima, malo ulazim i izlazim, malo putujem, malo izbacujem kofere i odlazim u neku ulicu na neki kućni broj. Kada sam pribraniji učini mi se da je to najrealniji trenutak moga života. Dolazak i odlazak me uspokoje i stave na pravo mjesto, postajem nomad koji putuje i ne pomaknuvši se. I uistinu sam sretan što su me prilike postavile na stanicu pored pruge. Ljudi dolaze k meni, odlaze od mene, prolaze ne zaustavljajući se, a ni ne znaju da sam s njima. Čovjek u vožnji i na stanici – kako je to pravo stanje svakog stanja, naravna slika i slika naravi: protok, naime, najmanje je loš. Možda ipak nisam najbolje iskoristio taj položaj? A zašto bih ga iskoristio i pomoću njega postao bolji? Gledao sam prizor i sudjelovao u njemu kako sam mogao i znao. Zahtjevnost je prenesena iz knjiga: da se sve upotrijebi za neko napredovanje, za neku svrhu. Kad već ima toliko vlakova i prizora, zašto tražiti koristan i nadmoćan zbroj, zašto sve zajedno pamtiti, kada će sutra ionako biti novih vlakova, drugih ljudi koji će ulaziti, izlaziti, vikati, vući prtljagu, nekamo žuriti bez ikakva zaključka?
